Izložba slikara Duška Šibla: “On the edge”

Poštovani,

pozivamo Vas na otvorenje izložbe crteža i pastela slikara Duška Šibla: “On the edge”,

u petak, 8. svibnja 2015. god., u 19.30 sati, u Salonu “Laval Nugent” u Vodnikovoj 4 u Zagrebu.

Radujemo se Vašem dolasku!

Feeling easy

PUNKS

Od kada je Svijeta i vijeka, uostalom, od kada je Umjetnosti – jer Svijet (veliko slovo!), upravo ovakav kakvog vidimo i živimo, i jest Umjetnost (veliko slovo!), doduše čušpajz [sic] svega i svačega (Gesamtkunstwerk), ali ipak jedini temelj, inspiracija i prapočelo svih umjetnosti (malo slovo!) – svaki, ama baš svaki umjetnik (čak i onaj koji samo krivo drži da je umjetnik) – onaj prvi, špiljski praumjetnik, od prije gotovo 20.000 godina: slikajući viđeno i doživljeno; do onog posljednjeg, recentnog: bezuspješno htijući nemaštovitim geometrijski pravokutnim vrludanjem monokromatski simo-tamo dokučiti nedokučivo, dosjetkom dosegnuti vječnost i spas od neizbježnog zaborava – svaki, ama baš svaki umjetnik želi svojim djelom stvoriti novi svijet (malo slovo!) – figurativan ili apstraktan; svejedno kakav: likovan, literaran ili glazben; u konceptu (skici, nacrtu ili modelu), filozofskom tumačenju ili konačnoj realizaciji: na papiru, u prostoru, u umu ili vremenu; u svakom slučaju, barem u intenciji ostvarenja – želi stvoriti novi svijet, najčešće dijametralno suprotan od postojećih i poznatih svjetova, samo sebi svojstven, brand new i do tog trenutka neviđen. Umjetnik, kreator, onaj kojemu se dive i kojega veličaju – jer je drugačiji, jer stvara nove vrijednosti: i to ne bilo kakve – želi se što je moguće više istaknuti i izdvojiti od ostalih pojedinaca: približiti se Bogu (veliko slovo!), bogu (malo slovo!), ili onome/onomu što predstavlja ili zamjenjuje boga. Boga u ideji, religijskom ili filozofskom pogledu. Podsvjesno, umjetnik čak želi biti upravo Bog, ili barem njegova dostojna zamjena, da ga se na sva usta hvali, da mu se klanjaju, da se u društvu kao cjelini pozitivno afirmira – ne zbog svoga „ja“, fakta što on kao jedinka ili čovjek jest ili tko on, uistinu, jest, već zbog onoga što čini, što radi i što stvara, poistovjećujući se upravo s tim što čini, radi i stvara, čineći time sebe u svojim očima, ali i u očima većine drugih, većim ili barem drugačijim od svih drugih, i nadasve – u ideji u svakom slučaju, ali često i u realizaciji – boljim (čovjekom), dakako, uvjetno rečeno. Upravo je taj nerv za stvaranjem, radom i činjenjem vodio ponajbolje: Picassa, Dostojevskog, Mahlera, Van Gogha, Hrabala, Wagnera, Cagea, Kafku, Bacona, Prousta, Rahmnajinova ili Rauschenberga. U toj svesrdnoj autoapoteozi, mladenačka egocentričnost i samodopadljivost umjetnika su, uz podrazumijevajući nadnaravni talent, osnovne vrline ili mane, a kad tih osobina ili poremećaja kod umjetnika nema, na koncu to ne bi ni bilo – to. Umjetnost. Poentu se treba zgurati u njen pravi okvir. Napisati je. To jednostavno tako jest. N’est-ce pas? Tko god u svojoj mladosti stvara veliku umjetnost, ne bi trebao biti imun na spomenuto. Potvrda za tezu nam je i slikar koji nam se po prvi put predstavlja u Salonu „Laval Nugent“. Riječ je o prilično nepoznatom, ranom opusu crteža i pastela + jedno ulje, iz 80-ih i ranih 90-ih godina prošlog stoljeća. Taj opus je većim dijelom kod nas neizlagan te samim time i nepoznat široj likovnoj publici.
Duško Šibl, umjetnik je i slikar koji od rane mladosti ide svojim slikarskim putem te niti u najmanjem segmentu svojeg opusa ne pokušava biti copycat. To nam ova izložba može zorno i pokazati. Daleko od toga da kao mladi slikar nije imao svoje uzore i smjernice, ali svoj prepoznatljiv slikarski rukopis, koji se konstantno kroz dva desetljeća razvija, ne gubi i ne zamjenjuje. Jedino ulje na platnu na ovoj izložbi je iz 1983. godine („Punks“), bolje reći, kombinirana tehnika na platnu, budući da uz uljenu boju ta slika na sebi ima i dosta pastela. Ravnopravno i posve skladno tematski i stilom stoji uz ostala djela iz te rane slikareve faze, a riječ je o svojevrsnom mladenačkom ekspresionizmu, punom pršteće boje i energičnih temperamentnih poteza te pastelom kao tehnikom. Groteskni likovi sa spomenute slike, uz jednu pomalo gecanovsku izlomljenu perspektivu interijera („Cinik“), odaju slikareve uzburkane skrivene i potisnute emocije, dok ekspresija poteza odaje nemiran i buntovan, buran temperament. To je dodatno naglašeno nemimetičkom nezasićenom bojom inkarnata likova, koji izgledaju pomalo fizički bolesno. Dodatno uznemirujuće na promatrača djeluje i psihološki element, koji je izvrsno i jednostavno izražen naglašenim izrazima lica i zurećih očiju te izraženom impostacijom tijela likova. Sličan utisak daju i ostale slike iz tog, najranijeg opusa. Boja, ekspresija duktusa i grotesknost likova je karakteristična za sve te radove. Usto, dodatan element, koji je zajednički svim ovim slikama, a primijeti se tek nakon detaljne analize likova, jest latentna seksualnost likova, posve diskretna, koja se otkriva tek na detaljima (položaj ruke u odnosu na genitalije, položaj nogu nekih likova u odnosu na druge likove, prostitutke, voajerizam itd.). Sve spomenuto rezultat je Duškova golemog životnog iskustva i intenzivnog življenja, kojega je stekao u to vrijeme studirajući u Londonu, u kojemu konstantno živi, paralelno sa Zagrebom i Dubrovnikom, od kraja 70-ih godina pa sve do danas. Iako je na ovim slikama posve vidljiv izvoran i prepoznatljiv rukopis Duška Šibla, u što se ne može sumnjati, ne može se, a da se ne spomene nazočnost pojedinih elemenata slikarske i filozofske poetike dvojice velikih slikara: jednoga od ponajvećih svjetskih slikara 20-og stoljeća, Francisa Bacona (grotesknost lica njegovih likova, boja namaza, ekspresija poteza, naglašena seksualnost, interijeri itd.), ali i jednog od ponajvećih hrvatskih slikara uopće, šjor Ljube Ivančića (intimistička poetika, psihologizacija likova, otuđenost itd.). Vrhunac kvalitete ovog opusa predstavlja fantastičan pastel pod imenom „Jahač“. Svakako ovdje treba spomenuti i dva iznimno kvalitetna portreta te dva autoportreta („Who do You think You are“), iz istih godina.
Poveznica između „starog“ i „novog“, između mladog i zrelog Duška Šibla – onakvog kakvog ga likovna kritika kod nas uopće ne poznaje i onakvog kakvog ga pak jako dobro poznaje – dvije su izvrsne slike, dva pastela, dvije varijante istog motiva i iste teme, pod nazivom „On the edge I. i II.“, s početka 90-ih godina. Slike su vrhunac stila i pobuđuju nemali angažman promatrača. Fiksirani duboki prodorni pogled gotovo hermafroditnog lica lika izaziva nelagodu i blagu uznemirenost kod promatrača. Slika je i kompozicijski izvrsno naslikana. Dijagonalna kompozicija uz rezani kadar pridaje slici dodatnu ekspresiju i napetost. U dnu kadra na jednoj od dvaju slika eksplicitno su naslikane genitalije, koje slici daju dodatnu težinu, dodatno provocirajući promatrača. Fiksirani pogled lika u gornjem dijelu, uz gentilani dio donjeg dijela slike, slici daje savršenu kompozicijsku ravnotežu. Prikazan je seksualni čin u intenciji, u začetku. Tu je Duško dostigao punu slikarsku i umjetničku zrelost, u samo sebi svojstvenom potezu te prepoznatljivom poetikom, koju je uz daljnji razvoj praktički održao do današnjih dana. Mladenački žar i temperament je u punom obujmu ostao, samo je stvaralačka snaga sada ukroćena i fino artikulirana. Linije postaju mekše i pravilnije, boje se sve više pasteliziraju i tonski se nanose te nijansiraju. Ekspresiju nose dugi pravilni ovalni potezi formirajući ljudska torza. Prostor iza likova potpuno se gubi te od njega ostaje samo tonski naslikana naznaka dimenzije. Groteskna lica postaju pravilnija. Tijela su, ni muška, ni ženska, najčešće s obilježjima jednih i drugih, krećući se prema hermafroditskim fizionomijama – gotovo se može reći vanzemaljskim. Seksualnost postaje dominantna tema, koja je sveprisutna, ali sve manje eksplicitno prikazana. Tijela se na slikama umnažaju, kao da je riječ o futurističkim slikama Umberta Boccionija, ili kinetičkim fotografijama nastalima kao rezultat mnogih eksperimenata s fotografijom na početku 20-og stoljeća. Likovi izlaze jedan iz drugog, više ih je, ali opet, kao da je jedan te isti lik, nigdje točno ne pokazujući je li riječ o jednom tijelu ili više njih. Uslijed toga i seksualnost je također nedefinirana, bilo da je riječ o jednom liku ili više njih. Figure su potpuno gole, oslobođene svih okova konvencija. Raniji radovi su rađeni s izrazito intenzivnim bojama, doslovno vole boju, dok kasnije postaju sve više monokromatski, ističući sve intenzivnije tjelesnost i figuraciju, oblik i kompoziciju, a manje kromatski element slike.
Mislim da će ova izložba velikog slikara s tri adrese kod naše likovne publike pobuditi velik interes.
Robert Kavazović Horvat, mag. hist. art.